Knjiga Nikole Batušića Starija kajkavska drama sažima autorova istraživanja na korpusu od oko tridesetak autorskih, ali i anonimnih hrvatskih dramskih djela nastalih na kajkavskom književnom jeziku u razdoblju mijene 18. i 19. stoljeća u Zagrebu i sjevernoj Hrvatskoj. Većina od ukupno trinaest studija o starijoj kajkavskoj drami temelji se na čitanju rukopisa iz naših arhiva (Mikloušić, "hrvatski" Kotzebue, komedija Mislibolesnik, Kristijanović i Vračan), jer je kajkavski dramski korpus od oko četrdesetak djela gotovo čitav u rukopisu (izdano je, osim djela Tita Brezovačkoga, tek nekoliko drama!). Uz tzv. "anonimne" kajkavce u autorovoj su se istraživalačkoj optici našli i pisci poput Rakovca i Vukotinovića koji su započeli kao "kajkavci", a nastavili svoj opus, u duhu Gajeve reforme, kao osvjedočeni preporoditelji, dakle "štokavci". Osim detaljnih studija o pojedinim djelima, knjiga sadrži i analize dosadašnjih istraživanja naše dramske "kajkaviane" s lingvističkih, filoloških, tekstoloških, dramaturških i antropoloških aspekata.
Budući da u novijoj hrvatskoj književnoj povijesti još nismo imali ovakvu knjigu (strogo filološki koncipirana studija Nikole Andrića – Izvori starih kajkavskih drama tiskana je 1901!), Batušićeva knjiga temeljito rasvjetljava jedno od do sada manje istraživanih i istraženih područja hrvatske književnosti, i to s inovativnim postupcima prikladnim današnjem stupnju razvitka književnopovijesne znanosti.
Knjiga je dobila nagradu "Judita" Društva hrvatskih književnika za najbolju studiju o književnoj baštini za 2002. godinu.