Naličje kalupa knjiga je sabranih spisa Vladimira Anića. Radovi nastajali od 1958. do 1999. okupljeni su unutar šest okvirnih tematskih cjelina, unutar kojih se nižu kronološki. Prvu cjelinu čine napisi o graditeljima hrvatskoga književnoga jezika, osobnostima koje su svaka na svoj način i s različitim dosezima sudjelovale u izgradnji današnjega standarda, drugu čine akcentološki, uopće ortoepski napisi, treću sintaktički i morfološki napisi, četvrtu napisi o pragmatici, leksikologiji i kulturi književnoga jezika u širokom smislu riječi, petu napisi u kojima se aparatura filozofije jezika odmjerava u konkretnu jeziku, šestu razgovori o jeziku koje je u časopisu 15 dana Anić niz godina vodio sa zamišljenim poticajnim sugovornikom. Poznat ponajprije kao leksikograf, u Sabranim spisima Anić se nanovo otkriva kao svestran filolog i vrstan stilist, koji onkraj kalupa i apriornih stavova s mnogo razumijevanja motri kako se izvanjezično preslikava u jezik i kako, povratno, jezik sudjeluje u oblikovanju izvanjezičnoga. Širinom svoje filološke tematike i užitkom s kojim su pisani spisi ovdje okupljeni nastoje na načinu mišljenja o hrvatskome jeziku, disciplini do koje je njihovu piscu bilo ponajviše stalo.

Vladimir Anić (1930–2000), jedan od najvećih hrvatskih filologa 20. stoljeća, leksikograf, sveučilišni profesor u Zadru i Zagrebu. Pisao o hrvatskoj prozodiji i sintaksi, o kulturi književnoga jezika, o hrvatskome književnom jeziku u 19. stoljeću i pojedincima koji su ga oblikovali, navlastito o A. Kovačiću, M. Pavlinoviću i Š. Starčeviću, o mjestu Dalmacije u formiranju suvremenoga hrvatskog standarda, o prožimanju jezika, društva, kulture i filozofije. Knjige: Jezik Ante Kovačića (1971), Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1986, s J. Silićem, tri izdanja), Glosar za lijevu ruku (1988, knjiga pragmalingvističkih fragmenata nadahnuta filozofijom L. Wittgensteina), Jezik i sloboda (1998, knjiga sociolingvističkih ogleda nastajalih 1990-ih), Pravopis hrvatskoga jezika (2001, s. J. Silićem). Anićevo je ključno djelo Rječnik hrvatskoga jezika (1991, dosad već nekoliko proširivanih izdanja), prvi dovršeni hrvatski jednojezičnik poslije Brozova i Ivekovićeva (1901), prvi dovršeni hrvatski jednojezičnik suvremenoga jezika uopće, koji zajedno s Rječnikom stranih riječi (1999, s I. Goldsteinom) čini jedan od temeljnih opusa hrvatske kulture.

Prikaz Ive Pranjkovića može se pročitati u Vijencu.