Knjiga okuplja sedam autoričinih studija koje na korpusu hrvatske književnosti od renesanse do XIX. stoljeća analiziraju i propituju autopredodžbe hrvatskog etničkog/nacionalnog prostora te predodžbe o drugima i drukčijima s kojima se živjelo i pored kojih se živjelo.
Od korpusa djela hrvatske književnosti koja tematiziraju kolektivni identitet u knjizi su analizirani: hrvatski dramski tekstovi od XVI. do XIX. stoljeća; Planine Petra Zoranića, djelo J. Barakovića i I. Tomka Mrnavića; Razgovor ugodni naroda slovinskoga A. Kačića Miošića; pseudopovijesna i povijesna drama XIX. stoljeća te pučka pripovijest pseudopovijesne tematike franjevca Petra Baćića. Autorica se bavi otvorenim i implicitnim iskazima hrvatskih pisaca o njihovu skupnom identitetu, o geopolitičkoj pripadnosti njihovih zavičaja te o naravi i individualnosti njihova jezika. U knjizi se također komentiraju stavovi starijih proučavatelja hrvatske književnosti prema tim pitanjima.
Problem iskazivanja, određivanja i definiranja etniciteta i nacionalnog identiteta kako su se oni oblikovali u narativnim izvorima kompleksan je, zamršen i podliježe različitim tumačenjima. Budući da je područje hrvatskih zemalja u prošlosti regionalno pripadalo različitim državno-političkim entitetima, problem se usložnjava involviranjem u tumačenja suvremenih ideološko-političkih pretenzija drugih, susjednih naroda. Kadšto implicitno, a kadšto otvoreno, sukobljenih je mišljenja oidentitetu hrvatskih pisaca u književnopovijesnoj literaturi bilo mnogo. Stoga se autorica često zatječe u poziciji da prizove i protumači nekadašnje prijepore (najčešće između hrvatskih i srpskih, odnosno hrvatskih i talijanskih slavista) te da se opredijeli za neka stajališta ili da pokaže kako su nekadašnje rasprave proizlazile iz metodoloških nejasnoća ili su ih i same stvarale.