Knjigu čini desetak eseja o književnosti i jeziku, koje je autor – većinom – objavio u
  časopisima u zadnjih deset godina. Eseji su za objavu u knjizi bitno prerađeni
  (nadopisani), a prethodi im autorov kratki predgovor.
  Knjigu otvara rasprava o beletrističkom stilu u kojoj Bagić – usuprot dosadašnjoj
  istraživačkoj tradiciji – jezik književnih tekstova promatra izvan okvira tzv. funkcionalne
  stilistike.
  Slijede četiri eseja koji tematiziraju ključne žanrove i fenomene suvremene hrvatske
  književnosti. Eseji svojevremeno objavljeni pod naslovima "Praznina u suvremenom
  hrvatskom pjesništvu" i "Pjesnički naraštaj devedesetih" objedinjeni su u tekstu
  naslovljenom "Tema praznine u hrvatskome pjesništvu druge polovice 20. stoljeću".
  U tom tekstu Bagić nudi zanimljiv prikaz hrvatskoga pjesništva u zadnjih pola stoljeća
  koji je i iscrpan, i lucidan i pouzdan. Eseji pak svojevremeno objavljeni pod naslovima
  "Proza Quorumova naraštaja" i "Damoklov mač stvarnosti (o kratkoj priči devedesetih)"
  također su objedinjeni u novi tekst naslovljen "Proza urbanog pejzaža (Minimalistički
  fin de siécle)". Ta rasprava o prevlasti kratke priče u zadnjih dvadesetak godina u našoj
  prozi nudi prvi sustavniji pokušaj kritičkog iščitavanja i poetičkog opisa tog žanra.
  Treći dio knjige čine tekstovi koji propituju i pojašnjuju temeljne leksikografske principe
  te, među inim, komentiraju dva kapitalna (iako posve različita) leksikografska djela
  tiskana u nas (Simeonov "Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva" i "Krležijanu").
  Tematizirajući izazove i zamke leksikografije, Bagić raspravlja o načelima i praksi sastavljanja rječnika, komentira nesvakidašnja djela i knjige koje pokušavaju objektivno usustaviti pojave koje se opiru deskripciji (poput imaginacije).
Završni esej Može li se pisati kako dobar pisac piše čitatelja vraća na početak, na naslovnu stranicu, i na neočekivan način iznova povezuje riječ, rječnik i tekst.