U svojoj prvoj zbirci aforizama objavljenoj 1909. pod naslovom "Sprüche und Widersprüche" Karl Kraus (1874-1936) – najveći majstor aforizama poslije Nietzschea – progovara kao polemički anatom društvenih konvencija, kritičar etabliranih ideologema i lažnih političkih vrijednosti, kao "javni tužitelj" protiv moralne korupcije. Osim tog društvenokritičkog i moralističkog diskursa, Kraus je zaokupljen i propitivanjem smisla umjetnosti, posebice "pisanja", te općenito čovjekove egzistencije kao takve. Širinu njegova interesa i misaonog obuhvata potvrđuju već i nazivi tematskih cjelina u koje je svrstao oko 1.000 aforizama: "Žena, fantazija", "Moral, kršćanstvo", "Čovjek i dočovjek", "Tisak, glupost, politika", "Umjetnik", "Pisanje i čitanje", "Zemlja i ljudi", "Ugođaji, riječi", "Izreke i protuslovlja". Kongenijalni prijevod Seada Muhamedagića Krausovih aforizama prvi je cjeloviti prijevod na hrvatski jezik jednog Krausovog djela, i to upravo onog koje ga na najbolji način (re)prezentira kao jedinstvenu ličnost u europskoj kulturi prvih desetljeća XX. stoljeća.